Vrednovanje nematerijalne imovine

Konkretna nematerijalna imovina se definiše i opisuje pomoću svojstava kao što su njeno vlasništvo, funkcija, tržišna pozicija i ugled. Ta svojstva razlikuju jednu od druge nematerijalne imovine. Postoji više vrsta nematerijalne imovine, ali se često smatra da spadaju u jednu ili više od sljedećih kategorija:

1. nematerijalna imovina povezana s marketingom služi primarno za marketing ili promociju proizvoda ili usluga. Neki od primjera ove vrste su zaštitni znakovi, trgovački nazivi, jedinstveni dizajn i nazivi internetskih domena,
2. nematerijalna imovina povezana s kupcima uk­ljučuje liste kupaca, otvorene narudžbe, ugovore s kupcima i ugovorne i neugovorne odnose s kupcima,
3. nematerijalna imovina povezana s umjetnošću proizilazi iz prava na koristi od umjetničkih djela kao što su predstave, knjige, filmovi i muzika, te iz neugovorne zaštite autorskih prava,
4. nematerijalna imovina povezana s ugovorima predstavlja vrijednost prava koja proistječu iz ugovornih sporazuma. U primjere ove vrste imovine spadaju ugovori o licencama i tantijemama, ugovori o djelu, odnosno ugovori o nabavkama, ugovori o najmu, prava emitiranja, ugovori o servisiranju, ugovori o radu i sporazumi o zabrani konkurencije, te prava na prirodne resurse,
5. nematerijalna imovina zasnovana na tehnologiji proizilazi iz ugovornih i neugovornih prava na korištenje patentirane tehnologije, nepatentirane tehnologije, baza podataka, formula, dizajna, softvera, postupaka ili recepture.

Posebno kod procjene vrijednosti nematerijalne imovine, procjenitelji moraju razumjeti konkretno što treba da se  procijeni i koja je svrha procjene vrijednosti. Na primjer, vrijednost podataka o kupcima (imena, adrese, itd.) u pravilu se značajno razlikuju od vrijednosti ugovora s kupcima (onih ugovora koji posto­je na datum procjene vrijednosti) i odnosa s kupcima (vrijednost još postojećih odnosa s kupcima, uključujući postojeće i buduće ugovore). Vrijednost koje nematerijalne imovine treba procijeniti i kako se ta imovina definiše i kako se može razlikovati ovisno o svrsi procjene vrijednosti, a razlike u načinu definiranja nematerijalne imovine mogu voditi značajnim razlikama u vrijednosti.

Nematerijalna imovina danas u eri “ekonomije znanja” još više dobija na značajnosti, tako da se u bilansima privrednih društava (posebno iz sektora tehnologije) mogu identifikovati enormni iznosi nematerijalne imovine.  (Ivica Pervan, 2021. predavanja)

Međutim, zbog konzervativnih računovodstvenih standarda (IASB i FASB), najveći dio interno generisane nematerijalne imovine (know how, intelektualni kapital, tajne formule, brend, žig i sl.) ne se priznaje u finansijskim izvještajima.

Iako se takva imovina ne iskazuje u računovodstvenoj vrijednosti imovine/glavnice, tržište tj. ulagači na berzama svojim tehnikama vrednovanja obračunavaju i taj dio vrijednosti. Sve prethodno stavke navedene neće udovoljiti definiciji nematerijalnog sredstva, kao npr. mogućnost identifikovanja, kontrola resursa i postojanje budućih ekonomskih koristi. Ako stavka ne zadovoljava definiciji nematerijalnog sredstva, izdatak za njeno sticanje ili interno stvaranje priznaje se kao rashod u trenutku nastanka. Međutim, ako je imovina stečena poslovnim spajanjem, a ne može se priznati, njena vrijednost ulazi u goodwill.

Definicija nematerijalnog sredstva nalaže da nematerijalno sredstvo treba biti odredivo kako bi se jasno razlikovalo od goodwilla. Sredstvo je odredivo kad je:

• odvojivo, tj. ako se može odvojiti ili razdvojiti od subjekta i prodati, prenijeti, licencirati, iznajmiti ili razmijeniti, pojedinačno ili zajedno s pripadajućim ugovorom, sredstvom ili obavezom, ili
• proizlazi iz ugovornih ili drugih zakonskih prava, neovisno o tome da li se ta prava mogu prenositi ili odvojiti od subjekta ili od ostalih prava i obaveza.

Nematerijalna imovina treba se priznati samo ako:

1. je vjerojatno da će buduće ekonomske koristi, koje se mogu pripisati imovini, priticati društvu, i
2. trošak nabavke te imovine se može pouzdano utvrditi.

Nematerijalna imovina početno se mjeri po trošku. Trošak zasebno stečenog nematerijalnog sredstva uključuje:

1. njegovu nabavnu cijenu, uključujući i ostale zavisne troškove,
2. bilo koji izdatak koji se izravno može pripisati pripremi sredstva za namjeravanu upotrebu.

Interno dobijena nematerijalna imovina

Ponekad je teško procijeniti ispunjava li interno dobivena nematerijalna imovina uslove za priznavanje, i to zbog problema prilikom:

1. procjene postoji li identifikovana imovina koja će vjerojatno dati buduće ekonomske koristi,
2. pouzdanog određivanja troška nabavke imovine.

U nekim slučajevima trošak koji stvara interno dobivena nematerijalna imovina ne može se razlikovati od troška održavanja ili povećanja interno dobivenog goodwilla ili od dnevno vođenih poslova. Kako bi se procijenilo zadovoljava li neka interno dobivena imovina kriterijima za priznavanje, subjekt stvaranje imovine razvrstava u:

1. fazu istraživanja, i
2. fazu razvoja.

Nematerijalna imovina se ne priznaje u fazi istraživanja. Izdaci kod istraživanja faze istraživanja internog projekta priznaju se kao rashodi kada nastanu. Nematerijalna imovina nastala u fazi razvoja priznat će se kao imovina, samo ako, društvo može dokazati sve navedeno:[1]

• tehničku provedivost nematerijalne imovine koja se dovršava tako da bude raspoloživa za upotrebu ili prodaju,
• namjeru dovršenja nematerijalne imovine i njene upotreba ili prodaje,
• mogućnost upotrebe ili prodaje nematerijalne imovine,
• način na koji će nematerijalna imovina davati vjerojatne buduće ekonomske koristi. Subjekt između ostalog može dokazati i postojanje tržišta za proizvod nematerijalne imovine ili za samu nematerijalnu imovinu, ili korisnost nematerijalne imovine u slučaju da se ona koristi interno,
• raspoloživost odgovarajućih tehničkih, finansijskih i drugih izvora za završetak razvoja i korištenje ili prodaju nematerijalne imovine,
• mogućnost pouzdanog mjerenja troška koji se može pripisati nematerijalnoj imovini tokom razvoja.

Interno dobijeni zaštitni znakovi, oznake, publicirajući nazivi, popisi kupaca i drugih sličnih stvari ne smiju se priznati kao nematerijalna imovina. Interno dobiveni goodwill ne smije se priznati kao imovina. [2]Društvo će kao svoju računovodstvenu politiku izabrati model troška ili model revalorizacije. Nakon početnog priznavanja, nematerijalna imovina će se mjeriti po trošku umanjenom za akumuliranu amortizaciju i akumulirane gubitke od umanjenja. Nakon početnog priznavanja, nematerijalna imovina će se mjeriti po revaloriziranom iznosu, koji je fer vrijednosti na datum revalorizacije umanjena za kasnije akumuliranu amortizaciju i kasnije akumulirane gubitke od umanjenja.

Za potrebe revalorizacije prema ovome standardu, fer vrijednost se treba odrediti prema aktivnom tržištu. Model revalorizacije se mora primijeniti na cijelu skupinu, a ne samo na jednu stavku nematerijalne imovine. Ako nema aktivnog tržišta nematerijalna imovina se vrednuje prema trošku.

Računovodstvo nematerijalne imovine se temelji na njenom korisnom vijeku trajanja. Nematerijalna imovina s ograničenim vijekom trajanja se amortizira tokom vijeka trajanja. Nematerijalna imovina s neograničenim korisnim vijekom upotrebe se NE AMORTIZIRA. U skladu s MRS 36 – Umanjenje imovine, od društva se zahtijeva da testira na umanjenje nematerijalnu imovinu s neodređenim vijekom trajanja upoređujući iznos sredstva koji se može nadoknaditi s knjigovodstvenim iznosom imovine.  

Test na umanjenje treba provoditi:

• godišnje i
• kad god postoji indikacija da se nematerijalna imovina može umanjiti.

Odnos goodwill-a i imovine

“Odnos goodwill-a i imovine je finansijski omjer koje uspoređuje nematerijalnu imovinu poput goodwilla, položaja u industriji ili jedinstvenu poziciju na tržištu s drugom imovinom društva kako bi se utvrdilo da li je goodwill ispravno evidentiran. Goodwill je sinonim za ugled i poslovanje koje može biti velika prednost za društvo. Računovodstveni izraz goodwill omogućuje društvima da procjene vrijednost svog ugleda u novčanom obliku. Iako je goodwill važan i može imati značajnu vrijednost, njegova vrijednost mora se uporediti s ostalom imovinom pri određivanju vrijednosti društva.”[3] Omjer goodwilla i imovine prikazuje vrijednost konačne imovine društva i snage njenog imena. Što je veći omjer to je veća vrijednost goodwill-a i stvarne imovine društva.

Goodwill je imovina koja predstavlja buduce ekonomske koristi od ostale imovine stečene poslovnim spajanjem koja nije pojedinacno utvrdena i odvojeno priznata. Javlja se kod svih vrsta poslovnih spajanja. Goodwill ne stvara novčane tokove neovisno od druge imovine. Prema MSFI 3 goodwill se testira na umanjenje (ne amortizira se).

Društva obično imaju goodwill u svojim bilansima ako kupuju druga društva ili imovinu za više od knjigovodstvene vrijednosti ili fer tržišne vrijednosti društva ili imovine. “Omjer goodwill-a prema imovini predstavlja koliki postotak ukupne imovine se odnosi na goodwill. Promjene u odnosima goodwill-a i imovine su važne da bi uvidjeli efekte spajanja i akvizicija na vrijednost društva. Ukoliko je omjer goodwill-a prema aktivi povećan, tada stečeni goodwill premašuje ostale vrijednosti imovine. Možemo reći da društvo kupuje više društava i plaća za njih, odnosno da stiče materijalnu imovinu male vrijednosti i popunjava bilanse nestvarnom imovinom.”[4]

Pristupi i metode procjene vrijednosti

Tri pristupa procjeni vrijednosti opisani u MSPV 105 – Pristupi procjeni vrijednosti se mogu koristiti kod procjene nematerijalne imovine:

• Tržišni pristup,
• Prihodovni (dohodovni) pristup,
• Troškovni pristup.

 Tržišni pristup

Kod tržišnog pristupa, vrijednost nematerijalne imovine određuje se pozivanjem na tržišnu aktivnost. Transakcije koje uključuju nematerijalnu, često uključuju i drugu imovinu, kao što je poslovna kombinacija koja uključuje nematerijalnu imovinu. Procjenitelji moraju postupati u skladu s tačkama 20.2. i 20.3. MSPV – 105 kada određuju da li primijeniti tržišni pristup na procjenu vrijednosti nematerijalne imovine. Pored toga, procjenitelji trebaju koristiti tržišni pristup kod procjene vrijednosti nematerijalne imovine samo ako su zadovoljena oba sljedeća kriterija:[5]

• dostupne su informacije o transakcijama po načelu izvan dohvata ruke, koje uključuju istu ili sličnu nematerijalnu imovinu na datum procjene vrijednosti ili blizu tog datuma,
• dostupno je dovoljno informacija da omoguće procjenitelju da uskladi sve značajne razlike između predmetne nematerijalne imovine i imovine uključene u date transakcije.

U primjere nematerijalne imovine za koju se ponekad koristi tržišni pristup spadaju:[6]

• odobrenja za emitiranje programa,
• nazivi internetskih domena,
• odobrenja za taksiranje.

Prihodovni (dohodovni) pristup

Kod prihodovnog pristupa, vrijednost nematerijalne imovine se utvrđuje pozivanjem na sadašnju vrijednost prihoda, novčanih tokova ili ušteda troškova koji se mogu pripisati nematerijalnoj imovini tokom njenog ekonomskog vijeka. Prihod povezan s nematerijalnom imovinom često je uključen u cijenu koja je plaćena za dobra ili usluge i razdvajanje prihoda koji se vezuje uz datu nematerijalnu imovinu od prihoda povezanog s drugom materijalnom i nematerijalnom imovinom se može pokazati kao izazov. Mnoge od metoda prihodovnog pristupa su osmišljene da služe za razdvajanje ekonomskih koristi koje se vezuju uz neku nematerijalnu imovinu. Prihodovni pristup je metoda koja se najčešće koristi za procjenu vrijednosti nematerijalne imovine, uključujući sljedeću:

• tehnologiju,
• nematerijalnu imovinu povezanu s kupcima (na primjer, otvorene narudž­be, ugovore, odnose),
• trgovačke znakove/zaštitne znakove/brendove,
• licence za rad (kao što su franšizni ugovori, odobrenja za igre na sreću, odobrenja za emitiranje programa), i
• sporazume o zabrani konkurencije.

Postoji više metoda prihodovnog pristupa:

• metoda viška zarada,
• metoda oslobađanja od tantijema,
• metoda premijskih prihoda ili metoda sa-i-bez,
• Greenfieldova metoda,
• metoda distributera.

Metoda viška zarada

Metoda viška zarada (eng. Multi excess earnings method – MEEM) tehnika je procjene koja se obično koristi za mjerenje fer vrijednosti nematerijalne imovine. Temeljno načelo na kojem se zasniva metoda viška zarade je izdvajanje neto zarade koja se može pripisati imovini koja se procjenjuje. Novčani tokovi se općenito koriste kao osnova za primjenu ove metode, a fer vrijednost nematerijalne imovine jednaka je sadašnjoj vrijednosti inkrementalnih novčanih tokova nakon oporezivanja (višak zarade), koji se mogu pripisati isključivo nematerijalnoj imovini tokom njenog preostalog vijeka trajanja. Mjerenje fer vrijednosti nematerijalne imovine počinje procjenom očekivanog neto prihoda određene grupe imovine. Troškovi imovine tada se oduzimaju od ukupnih neto novčanih tokova nakon oporezivanja, predviđenih za kombiniranu grupu imovine, kako bi se dobio višak zarade koji se može pripisati nematerijalnoj imovini. Goodwill je isključen iz procjene jer se općenito ne posmatra kao imovina koja se može pouzdano izmjeriti. Višak novčanih tokova tada se diskontuje na neto sadašnju vrijednost.

Metoda oslobađanja od tantijema

Metoda oslobađanja od tantijema (eng. Relief-from-royalty method) je uobičajena metoda za mjerenje fer vrijednosti nematerijalne imovine koja je često predmet licenciranja, kao što su trgovačka imena, patenti i vlasničke tehnologije.

Temeljni koncept na kojem se temelji ova metoda je davanje kupcu usporedivih prava na korištenje imovine koja je predmet procjene, ali putem licence jer je imovina u vlasništvu treće strane. Fer vrijednost imovine je sadašnja vrijednost licenciranih naknada, koje se izbjegavaju vlasništvom nad tom imovinom (tj. ušteda od tantijema). Za odgovarajuću primjenu ove metode, ključno je razviti hipotetsku stopu po kojoj se tantijemi procjenjuju.

Odabir stope po kojoj se tantijemi procjenjuju zahtijeva procjenu, jer većina robnih marki, trgovačkih naziva, zaštitnih znakova i intelektualnog vlasništva imaju jedinstvene karakteristike. Ukoliko je dostupna, stvarna stopa po kojoj se tantijemi naplaćuju, najbolja je početna tačka za procjenu. Korištenje dostupnih tržišnih podataka također se može koristiti za odabir stope po kojoj će se tantijemi procjenjivati.

U nedostatku tržišnih stopa, razvijene su druge metode za procjenu stopa tantijema. To uključuje metodu podjele dobiti (u kojoj se dobit poduzeća raspoređuje na različite poslovne funkcije), metodu povrata na imovinu (u kojoj se povrat na drugu imovinu oduzima od dobiti poslovanja) i metodu uporedive dobiti (u kojoj se razmatraju mjere profitabilnosti subjekata ili poslovnih jedinica koje obavljaju aktivnosti slične onima koje pruža nematerijalna imovina).

Metoda premijskih prihoda ili metoda sa-i-bez

Metoda premijskih prihoda ili metoda sa-i-bez (eng. with and without method) predviđa vrijednost nematerijalne imovine kao razliku između uspostavljenog tekućeg poslovanja i onoga u kojem nematerijalna imovina ne postoji.

Ukoliko se nematerijalna imovina može obnoviti ili zamijeniti u određenom vremenskom razdoblju, samim tim je razdoblje izgubljene dobiti, koje bi se uzimalo u obzir pri vrednovanju nematerijalne imovine, ograničeno na vrijeme obnove. Međutim, dodatni troškovi potrebni za obnovu nematerijalne imovine, također povećavaju razliku između scenarija, te prema tome i vrijednost nematerijalne imovine.

„With and without“ metoda procjene je najprimjenljivija za imovinu koja daje inkrementalne koristi, bilo kroz veće prihode ili niže troškove, ali gdje postoji druga imovina koja potiče generisanje prihoda. Ključna pretpostavka ove metode očituje se u tome koliko je vremena i dodatnih troškova potrebno za ponovno stvaranje nematerijalne imovine, kao i iznos izgubljenih novčanih tokova koji bi se trebali pretpostaviti tokom tog razdoblja.

Greenfieldova metoda

Greenfieldova metoda je konceptualno slična metodi viška zarada, ali umjesto oduzimanja naknade za korištenje kontribucijske imovine od novčanog toka da se odrazi doprinos kontribucijske imovine, Greenfieldova metoda pretpostavlja da bi vlasnik predmetne imovine morao izgraditi, kupiti ili unajmiti kontribucijsku imovinu. Kada se gradi ili kupuje kontribucijska imovina, koristi se trošak zamjenske imovine jednake upotrebe, radije nego trošak ponovnog stvaranja. Greenfieldova metoda se često koristi za procjenu vrijednosti „omogućujuće“ nematerijalne imovine, kao što su ugovori o franšizama i odobrenja za emitiranje programa.

Metoda distributera

Metoda distributera, poznata i pod nazivom metoda razdvajanja, je varijacija metode viška zarada za više razdoblja, koja se ponekad koristi za procjenu vrijednosti nematerijalne imovine povezane s kupcima. Suština metode distributera je to da se od poslovanja sastavljenih iz više funkcija očekuje da stvaraju dobit povezanu sa svakom od tih funkcija. Obzirom da distributeri u pravilu vrše samo funkcije koje se tiču dostavljanja proizvoda kupcima, a ne i one koje se odnose na razvoj intelektualnog vlasništva ili proizvodnju, informacije o profitnim maržama koje zarade distributeri se koriste da se procijeni višak zarada koji se može pripisati nematerijalnoj imovini povezanoj s kupcima. Metoda distributera, poznata i pod nazivom metoda razdvajanja, je varijacija metode viška zarada za više razdoblja, koja se ponekad koristi za procjenu vrijednosti nematerijalne imovine povezane s kupcima. Suština metode distributera je to da se od poslovanja sastavljenih iz više funkcija očekuje da stvaraju dobit povezanu sa svakom od tih funkcija. Obzirom da distributeri u pravilu vrše samo funkcije koje se tiču dostavljanja proizvoda kupcima, a ne i one koje se odnose na razvoj intelektualnog vlasništva ili proizvodnju, informacije o profitnim maržama koje zarade distributeri se koriste da se procijeni višak zarada koji se može pripisati nematerijalnoj imovini povezanoj s kupcima.

Troškovni pristup

Kod troškovnog pristupa, vrijednost nematerijalne imovine se određuje na osnovu troškova zamjene slične imovine, odnosno imovine sličnih mogućnosti ili upotrebljivosti. U skladu s navedenim kriterijima, troškovni pristup najčešće se koristi za nematerijalnu imovinu kao što je:

• softver nabavljen od treće strane,
• interno izrađeni ili softver koji se interno koristi i nije namijenjen prodaji i
• angažovana radna snaga.